Mi, osnivači Krazy Fish Consultinga, smo dve plavuše. To ste verovatno već primetili. Ono što mnogi primećuju, a retko priznaju, jeste i da sam ja žensko. Eto, priznala sam i javno. Uz to smo i Ana i ja nekakve preduzetnice i, mada nabacimo dekolte svoje ženstvenosti i sopstvenog zadovoljstva radi s vremena na vreme, mi do sada nismo osetile nikakvu diskriminaciju u poslu zbog toga što smo žene. To što smo Lude, to je već druga stvar i takvu diskriminaciju potpuno razumemo. Ali što smo žene? Jedva da primetimo da smo žene koliko tu manjka diskriminacije.

Pošto nam često postavljaju to pitanje – “kako je biti žena u poslovnom svetu i industriji u kojem dominiraju muškarci?” – i mi smo malo razmišljale na tu temu. Podsetiću vas da ni jedna ni druga nemamo završene neke poslovne škole nit’ se nešto mnogo razumemo u poslovni razvoj, ali nam opet sve to nekako ide od ruke. Na kraju, ili bar za sada, smo zaključile da je to zato što smo sledbenice Mae West škole biznisa. Prvo pravilo poslovanja i pregovaranja koje sam naučila za ovih desetak godina sitnog preduzetništva jeste – Uvek razmišljaj kao žena i uvek se ponašaj kao džentlmen. It works.

Ko je ovde žena, a ko džentlmen?

Kako mi uvek volimo da govorimo o malo konkretnijim stvarima i primerima, ako nemate bolja posla narednih desetak minuta, prešla bih sa vama malo tu Mae West školu biznisa. Osnovna načela te škole kažu:

1. “I see you’re a man with ideals. I better be going before you’ve still got them.”

Za početak, bar u poslu, odbacite ideale. Da, da, da, svi mi želimo da uzvratimo našoj porodici i zajednici, da doprinesemo razvoju društva i mir u svetu. A sad bacite sve to na stranu. Nemojte mi pričati da sve što radite i silne sate na poslu provodite zbog deteta ili porodice. Ako ste ljudsko biće, naravno da ćete raditi zbog deteta i porodice, ali nađite sebi posao, struku i industriju koju načelno volite. Koju obožavate. I uvek načelno radite za sebe, čak i kad radite u tuđoj firmi. I priznajte to sebi i drugima. A onda im se sklonite dok još nemaju ideala.

2. “I’m no model lady. A model’s just an imitation of the real thing.”

Pošto se nadam da smo uredno odbacili ideale, sad odbacite i veći deo srama i tu ogavnu lažnu skromnost. Reče jedan francuski pisac da je skromnost vrlina koju ostavljamo onima koji nemaju drugih vrlina kojima mogu da se diče. Ako nemate drugih vrlina i sposobnosti, onda mi zaista nije jasno šta radite u poslovnom svetu. Znajte svoje sposobnosti, znajte i svoje mane. Prve iskažite redovno i jasno, a druge gledajte da vremenom popravite. Nikako nemojte izigravati pristojnu sredinu – model. Nigde nećete dogurati i takvi nas sve samo sputavaju.

3. “It is better to be looked over than overlooked.”

Odbacili ideale, odbacili sram, sad smo spremni da radimo. I grešićemo, naravno. Jer nismo dame. I, s vremena na vreme, neko će nas popreko pogledati, a neko kritikovati. Nekad čak i s punim pravom. Pa? Moraš biti viđen i moraš nekad probati nešto rizično jer je to prosto sastavni deo rada. Nek’ bace pogled, ima i šta da se vidi. I neka kažu svoje jer se iz svake kritike nešto dobro izvuče. Njima lepo da vas tako gledaju, vama lepo što ste viđeni. Win-win. Idemo dalje.

4. “Cultivate your curves – they may be dangerous but they won’t be avoided.”

Kao dve plavuše sa pozamašnim zadnjim trapovima i po 30-i-kusur godina iskustva, možemo vam sa sigurnošću reći da dupe ne treba nikad pokrivati. Ne kažemo da treba srljati, stalno se isticati i eksperimentisati sa najnovijom modom i trendovima. Ne, daleko od toga. Ali ako imate neku dobru oblinu, novu ideju ili poseban talenat za nešto – izbacite na sunce. Da vidimo šta imate jer i poslovni svet poslednjih petnaestak godina prosto vapi za inovacijama i nečim originalnim.

5. “One and one is two, and two and two is four, and five will get you ten if you know how to work it.”

Ako ste do ovde dogurali, verujem da ste zainteresovani da sebe razvijate lično i poslovno, a možda i da zaplivate u preduzetničke vode. Poslovni svet, a posebno danas u vreme ekonomske krize i seizmičkih promena u poslovanju, zahteva određenu dozu odmerenog rizika. Ponekad, posle realnog istraživanja i razmišljanja, morate da uložite i izvučete sledeću kartu. Rezultati će vrlo retko imati veze sa srećom, a najčešće će imati veze sa tim kako ste odigrali ruku.

6. “A dame who knows the ropes isn’t likely to get tied up.”

U Krazy Fish-u mi ovo volimo da prevedemo kao “Teško ćete uloviti ribu koja poznaje vode kojima pliva”. A to znači – da biste manipulisali poslovnim svetom (rekoh da odbacite tu gadnu lažnu skromnost – svi manipulišemo u manjoj ili većoj meri, to se zove poslovanje) morate ga izuzetno dobro poznavati. Morate, pre svega, znati u kojim se vodama nalazite. U vašoj bari ste možda velika riba, pa vam se svašta može. U okeanima predlažemo da ćutite i učite od kitova i ajkula. Učite dalje o svojoj struci, uvek i svuda. Nikad nemojte misliti da sve znate i da nema većih voda od onih kojima sada plivate. A kad dobro upoznate i te vode – plivajte kuda vas srce i struje vode.

7. “To err is human, but the feeling is divine.”

Grešiti je ljudski i loše. Kao. Valjda. Definitely maybe. Nemojte se bojati neuspeha. Jer je uspeh ono božanstveno što se desi kada dovoljno puta pogrešite. Verujte, ni ovaj gore što nas navodno gleda sve nije potrefio iz prve. Štaviše, vidim da još radi na tome posle više milijardi godina. Neka mu je sa srećom i neka nas sve čeka Qapla’ na kraju.

8. “I’ll try anything once, twice if I like it, three times to make sure.” ili “Between two evils, I always pick the one I never tried before.”

Nemojte se bojati novina. Inovacije će doći, pa će doći. Zašto ne biste bili deo toga? Probajte. Više puta, da biste mogli sa sigurnošću da utvrdite da li može ili ne. I nikad ne birajte manje od dva zla, nego ono koje do sad još nije oprobano. Čuda će se desiti.

9. “I like restraint, if it doesn’t go too far.”

Već sam napomenula da ne treba srljati. I ne treba. Mae West je po mnogo tome bila kontradiktorna ličnost ili su bar tako mislili. Mae je bila bujna, rasna plavuša koja je psovala kao kočijaš i mogla da ispije više od većine muškaraca koji su bili zaokupljeni njenim dekolteom. A podržavala je cenzuru u filmskoj industriji tada. Nekome to možda deluje kontradiktorno, meni logično. Iz njenog pozamašnog iskustva, znala je da ne treba baš toliko srljati. A i lepo je jednom sama objasnila tu pojavu: “Najbolje pare sam zaradila zahvaljujući cenzuri”.  Upoznajte metode, sisteme i alatke koje koristite u svom poslovanju veoma dobro i nemojte srljati sa trendovima i najnovijim pojavama. Gledajte što brže da savladate i proučite tu novu pojavu dok drugi u međuvremeu srljaju i greše. Onda uzmite najbolje pare na onome čega se sad svi boje. Treba naći pravu meru inovacije i cenzure.

10. “Don’t marry a man to reform him – that’s what reform schools are for.”

Ovo posebno važi za konsultante, korporativne trenere i one koji pružaju usluge u oblasti komunikacija i poslovanja. Klijent vas je angažovao da radite za njega, možda i da njegovu firmu naučite nešto. Nešto. Nešto konkretno. Ne sve. Nemojte prevaspitavati klijenta i dobro ga odmerite na samo početku da li ste odgovarajući jedno za drugo. Mi, recimo, nismo dobar izbor agencije za neke firme, a za druge smo idealan spoj. Neizmerno je bitno da vremenom naučite to da procenite, upravo zbog gore pomenutog poslovnog razvoja u koji se baš ne razumemo. To je ono što će ili izgraditi ili polomiti vaše poslovanje.

11. “Give a man a free hand and he’ll run it all over you.”

Ovo važi i za konsultante i za zaposlene, a još više za šefove i klijente. Savršena sinergija (koje nema, jer smo odbacili ideale kao što je “savršenstvo”) dolazi kada ni klijent ni konsultant, ni šef ni zaposleni nemaju vezane ruke, već svako doprinosi svoj deo posla i znanja. U slučaju naše agencije i onoga što mi možemo da ponudimo, to izgleda ovako: Mi nikad ne možemo naučiti o klijentu, njegovoj firmi, poslovanju i idustriji onoliko koliko on i njegovi zaposleni znaju, dok oni nikad ne mogu naučiti sve ono što mi znamo o online korporativnim komunikacijama i našoj industriji. Rešenje je da svako ima po slobodnu ruku i doprinese svoj deo, da jedni od drugih naučimo ono što je potrebno da bismo našli i primenili najbolja rešenja za klijenta. Simple as that. Slobodna ruka ume da prija.

12. “Ten men waiting for me at the door? Send one of them home, I’m tired.”

Ako se plašite rada verovatno vas je mrzelo da čitate do dvanaeste stavke ovog članka, pa mogu slobodno da pretpostavim da umete da zasučete rukave i bacite se na posao. Ako vidite gomilu posla ispred sebe, imate gomilu neprospavanih noći iza sebe, ne plaćaju svi na vreme, nije sve savršeno i vuku vas na sve strane – ne posustajte. Ostavite jednu od deset stavki za sutra, a ostale nemojte odraditi, već uradite sa zadovoljstvom. Budite zahvalni što ima toliko posla i uživajte besramno.

i konačno…

13. “It’s not what I do, but the way I do it. It’s not what I say, but the way I say it.”

Morate biti jedinstveni. Šta god da radite, čime god da se bavite – morate u tome biti jedinstveni. A to opet zahteva mnogo rada, učenja, razvoja i surovog iskustva, ponekad bez rezultata i osećaja zadovoljstva… I vredi. Jer, što reče draga nam i jedinstvena Mae – “The score never interested me, only the game.”

Preko vikenda je sad već čuveni Wikileaks najavio da će objaviti preko 5 miliona emailova kompanije Stratfor koji su deo internih komunikacija te kompanije i eksternih sa klijentima i saradnicima. Stratfor je inače kompanija iz Teksasa koja se bavi analizama i konsultacijama u oblasti geopolitike i koja je, bar koliko smo mi obični smrtnici upoznati, najveća i jedna od najcenjenijih kompanija tog tipa u svetu. Da podsetimo, u decembru prošle godine je grupa hakera koja tvrdi da sarađuje sa Anonymousom hakovala Stratforove servere i pred Novu godinu objavila objavila par stotina hiljada email adresa onih koji su prijavljeni na Stratforove mailing liste. Sada su, verovatno ti isti u saradnji sa Wikileaksom, rešili da objave i ostale delove informacija prikupljene sa servera tom prilikom.

No, ovde nije reč o Wikileaksu, Anonymousu, bezbednosti servera, privatnosti email prepiske i slično. Ne. U ovom blog postu ćemo obraditi jedan maleni i kolosalno bitan delić kriznog PRa koji se zove – contingency plan. E, sad – prvo da se objasnimo ukratko šta je to. Contingecy je nešto što eventualno pod možda, ali sasvim moguće, može da se desi. Probably maybe. Kao u slučaju onog probably-maybe-a koji može da vam unakazi ili pak zatvori firmu. Ako nemate contingency plan. No, ako imate, onda ta probably-maybe situacija u najgorem slučaju znači nekoliko noći nespavanja, nekoliko nedelja pod jačim stresom i ide se dalje.

Na Balkanu, više na žalost potrošača i ekonomije nego samih firmi, contingency planovi ne postoje (čast gotovo nepostojećim izuzecima). U nas se pak praktikuje neplanska sistematska PR inkontinencija u ovakvim situacijama, na Balkanu poznatije pod stručnim terminom “kud-puklo-da-puklo”. Suprotno toj anti-tezi, contingency plan služi da bi se PR kriza zadržala u što manjem krugu i meri u javnosti i/ili kod poslovnih partnera, odnosno da bi se u korenu sasekla sva moguća i verovatna šteta usled nemilih događaja.

Ovu temu potežem jer smo kolega iz Arcadia Consultinga, Vlada Cerić i moja malenkost baš o tom jednostavnom pojmu contingency plana kratko polemisali (danima) tokom krize koju je Raiffeisen banka u Srbiji imala pred Novu godinu. I danas nas živo interesuje koliko je ta banka klijenata izgubila zbog nepravilnog i sporog obaveštavanja svojih klijenata o nepovoljnoj situaciji sa njihovim karticama koja se, uzgred, i nije dogodila krivicom banke. No, krivica neblagovremenog i gotovo letargičnog načina na koji su oštećeni klijenti obavešteni jeste krivica banke.

S obzirom na to da sam već uspela da napakujem sasvim dovoljno jakih ključnih reči u ovaj tekst da čitanost istog ode do besvesti u roku od narednih par sati, da pređemo na srž. Stratfor je posle vikenda, ranim jutrom, izbacio savršeno saopštenje za medije i javnost povodom slučaja očekivane objave emailova sa njihovih servera na Wikileaksu. Ovo, ponavljam, absolutno savršeno skovano saopštenje je očigledno pripremljeno u okviru nekog njihovog contingency plana još onomad u decembru (a to je verovatno tek detaljniji contingency plan jednog šireg i opšteg contingency plana koji Stratfor sasvim sigurno ima za sve moguće slučajeve), upeglana juče i puštena sinoć po teksaškom vremenu. Ova Stratforova izjava je, u svetu PRa, vintage Coco Chanel haljina sa detaljima od fine, tanane svile i to sve u osam kratkih i nedvosmislenih pasusa. Pa da je pogledamo.

In December, thieves compromised Stratfor’s data systems and stole a large number of company emails, along with other private information of Stratfor readers, subscribers and employees. Those stolen emails apparently will be published by Wikileaks. This is a deplorable, unfortunate — and illegal — breach of privacy.

Ovaj pasus je revizija događaja iz decembra i pokrivanje prvog pravila kriznog PRa – own it. Priznajte situaciju i grešku. Najčešće važi i pravilo da priznate grešku čak i kad nije greška vaše firme. Ali dogodilo se, a vi želite da bude jasno da je vašoj firmi i brendu stalo do toga da vaši klijenti imaju svu moguću bezbednost i užitak osiguran kod vas, te i da na tome stalno radite. Stratfor je u ovom slučaju, posle rekapitulacije problema, zaboo dalje pravo u srž i najavio očekivanu krizu. Own it, pa idemo dalje…

Some of the emails may be forged or altered to include inaccuracies; some may be authentic. We will not validate either. Nor will we explain the thinking that went into them. Having had our property stolen, we will not be victimized twice by submitting to questioning about them.

Dakle, ovo kad sam pročitala, gospoda iz Stratfora su dobila jednu mini ovaciju od mene. Prvo su ubacili neizbrisivu i veoma realnu bubicu svima u glave – da je moguće da će sadržaj skinut sa njihovih servera biti izmenjen i izmanipulisan, pa sad nek’ Wikileaks dokaže da nije – a potom su uredno zatvorili vrata na celu temu. Ali uredno. U stilu “Mi vas ne bismo više zadržavali, fala lepo”. Sad svi novinari, hakeri, korisnici, službenici i vlade sveta mogu da kopaju po podacima i postavljaju im pitanja, a oni će na to da kažu “Mi smo u prvoj izjavi saopštili da nećemo dalje diskutovati o ovim ilegalnim i nedokazanim radnjama, te naša kompanija stoji iza toga, kao i uvek, i ostajemo bez komentara. Fala lepo.” i opet – tup – zatvore vrata. I još pride sebi time održavaju i grade dalje kredibilitet. Maestralno izvedeno…

For subscribers and friends of Stratfor, we stress that the disclosure of these emails does not mean that there has been another hack of Stratfor’s computer and data systems. Stratfor’s data systems, which we have worked hard to rebuild since the December hack, remain secure and protected.

Pošto su odmah udarili u srž, pa se pokazali kao čvrsti i mrtvi ‘ladni, sad se obraćaju direktno svojim klijentima i saradnicima, toplijim i prijateljskim tonom. Odradili su logos, sad udaraju na etos, a patosa biti neće osim ako ga Wikileaks ne udari. Ovde je već i čika Aristotel ponosan na njih, a uskoro će i Ciceron da im aplaudira…

As with last year’s hack, the release of these emails is a direct attack on Stratfor. This is another attempt to silence and intimidate the company, and one we reject. Under the continued leadership of founder and Chief Executive Officer George Friedman, Stratfor will not be silenced and will continue to publish the geopolitical analysis our friends and subscribers have come to rely upon.

Ovde opet vidimo pojačanje kredibiliteta Stratfora i dodatnu humanizaciju priče uz pominjanje direktora i osnivača kompanije kojeg vrlo često izbacuju u prvi plan. Stavite lice na svoju firmu i brend. Pokažite da živ čovek stoji iza toga. Posebno ako je visoko cenjen i dugo radi taj posao. Evo jednog predloga uzgred – sledeći put kada za neku konferenciju pripremate prezentaciju vaše firme, neka prezentaciju pripreme tri mlada i inventivna čoveka iz firme, a onda pošaljite neku sedu glavu da vas tamo predstavi i održi samo predavanje. It works.

As we have said before, Stratfor has worked to build good sources in many countries around the world, as any publisher of global geopolitical analysis would do. We have done so in a straightforward manner and we are committed to meeting the highest standards of professional conduct.

Stratfor is not a government organization, nor is it affiliated with any government. The emails are private property. Like all private emails, they were written casually, with no expectation anyone other than the sender and recipient would ever see them. They should be read as such.

Iskreno, meni su ova dva pasusa višak, ali razumem da kompanija koja se bavi ovako delikatnim poslom i temama mora još jednom da potvrdi da su oni i njihovi klijenti žrtve jedne ilegalne akcije za koju, realno, nisu krivi. Obratiti pažnju na to da ni u jednom trenutnu oni sebe ne postavljaju direktno i/ili tim rečima kao žrtvu, oštećene i nemoćne. Daleko bilo…

Stratfor understands that this hack and the fallout from it, including the disclosures by Wikileaks, have created serious difficulties for our subscribers, friends and employees. We again apologize for any problems this incident has created, and we deeply appreciate the loyalty that has been shown to Stratfor since last year’s hack.

We want to assure everyone that Stratfor is committed to recovering from the hack and rebuilding trust with the public, and will continue to do what we do best: produce and publish industry-leading analysis of international affairs.

Ova poslednja dva pasusa su kao gledanje kraja holivudske sage. Malo je falilo da mi suze žalosti i ponosa pođu. Ponovo prepoznaju nemilu situaciju, pokazuju duboko razumevanje, prisećaju se prijatelja i zaposlenih bez kojih oni prosto ne bi bili ono što jesu… Je l’ i vama zatrebala maramica sada? Ma, kraj kakav samo filmska produkcija visoke A kategorije može da postigne. Gre’ota što su sinoć već bile dodele Oskara, no verujem da će Stratforov contingency plan sa ovakvim saopštenjima ući u konkurenciju za sledeću godinu. Zaista šteta što se ne dele velike javne nagrade za ovakav prefinjeni krizni PR.

No, ovaj film ima i nastavak. Čekamo da izađe danas u toku dana, pa da ga odgledamo uz #kokice. Ali šta dve plavuše znaju o PRu…

Snježna blokada okovana medijskom

Građansko novinarstvo na djelu

Ovaj poduhvat, uz ekipu sa AJB i Ushahidija, rade volonteri iz čitavog svijeta, no svatko od vas može biti dio projekta i sudjelovati u njemu i to dojavom svih kritičnih situacija i lokacija u obliku izvještaja putem SMS poruke na broj: +387644218661, Twittera (hashtag #kolaps #sneg #snijeg #lopataup #iskljucenje i slično), e-maila oluja2012@aljazeera.net ili putem formulara na ovoj stranici.

Već ste vidjeli fotografije, iščitali blog postove ili novinske članke i čuli sve priče o Tvitomaniji, a sada imate priliku vidjeti i video snimke panela i predavanja. Pripremile smo vam na jednom mjestu borbeni paketić za praćenje našeg nastupa na #tvitomanija koji uključuje prezentaciju, video snimku i nekoliko fotografija s predavanja Twitter community management na Balkanu ili Kako sakupiti ono što se sakupite ne da. Čitav paket odnosi se na korištenje Twittera u poslovne svrhe. Pa izvol’te.Za gledanje ovog videa preporučamo uzimanje slobodnog dana ili godišnjeg odmora, pakiranje od šest piva i dosta hrane, budući da smo govorile besramnih 1 sat i 45 minuta. Kažu ljudi da je bilo zanimljivo, čak i bez skidanja na sceni. Ako nas pozovu na Tvitomanija

2, ne garantiramo da ćemo to dogodine preskočiti.     Prezentacija s dosta primjera koji vam mogu pomoći u okupljanju i održavanju zajednice:

Fotografije u raznim galerijama sakupili su @burek, @plagosus, @svinjskii mnogi drugi, a nama su ovih nekoliko baš drage:

Ako su vam se svidjeli naši materijali i prezentacija na @tvitomanija, pratite @krazyfishes na Twitteru ili pojedinačno nas obje pa ćete naići na još takvih sadržaja. Naći ćete nas kao @NikiBGD i @akeglovichorvat na Twitteru. Posebno smo vesele jer su nam i tijekom samog izlaganja ali i kasnije stizala pitanja, komentari i nadasve brojne pohvale. Bile bi vrlo bahate kad bi rekle da nam nije drago. Ipak je ovo bila prva prezentacija koju smo odradile naspavane. Znamo da bi to bio radikalan iskorak u našem životu, ali počinjemo razmatrati mogućnost da nekada doista i počnemo spavati. Samo… šteta nam je propustiti sve draži života #exyu zajednice u #trecasmjena odnosno #trecasmena. Zahvaljujemo organizatorima i sponzorima na pozivu za sudjelovanje, pogotovo jer smo bile jedina agencija koja je imala priliku sudjelovati u programu. Mi smo nastale zahvaljujući Twitteru i preko njega, a ne kao novoosnovani odjel u nekoj agenciji koji se naučio tweetati. Mi živimo Twitter i da nije Twittera, možda ne bi bilo ni ovog našeg Krazy akvarija. No, tu smo priču već ispričale ovdje.

O Twitteru je nedavno pisala i Niki, ali je uspjela prva objaviti post. Moj je duže stajao u draftu. Plavusha win!

U novembru mesecu smo imale priliku da, po pozivu organizatora Zorana Torbice i Ivana Ćosića, govorimo na Tvitomaniji u Beogradu o korišćenju Twittera u poslovne svrhe. Kako smo se nas dve upoznale, pa i započele zajedničko poslovanje koje je dovelo do osnivanja Krazy Fish-a, preko Twittera nismo mogle da se zadržimo samo na poslovnom aspektu Twittera, već smo usputno prešle i neke osnove korišćenja ove mreže. Jasno je da je Twitter i u našem regionu došao do šire publike u toku druge polovine 2011. godine, pa očekujemo da će se u ovoj godini njegovo korišćenje zaista ući u mainstream i svakodnevnu upotrebu.

Primetivši da mnoge novajlije na Twitteru teže uspevaju (nego što smo uspevali mi twitteraški old-timeri) da dokuče njegovu pravu svrhu i sve funkcionalnosti ove društvene mreže, pade mi na pamet da bi bio red da obnovimo to gradivo na Krazy Fish blogu.

Čemu služi Twitter?

Ne postoji tačan ili pogrešan način korišćenja ove društvene mreže. Za razliku od Facebooka gde je dosta toga definisano i gde postoje ovakva i onakva pravila, na Twitteru postoji vrlo malo do nimalo pravila korišćenja osim onog da ne spamujete. Naš savet za korišćenje je isti onaj na koji ćete naleteti na www.Twitter.com kada odete da se ulogujete ili registrujete: “Follow Your Interests”.

Twitter nije mesto gde treba da pratite svoje prijatelje i one koji su vam inače dostupni u tzv. Real Life-u. Twitter je mreža na kojoj je poželjno biti egocentričan u smislu da pratite svoja interesovanja i da dosegnete do onih do kojih inače ne biste mogli u svakodnevnici online ili offline života. Zvuči dobro, zar ne? Ali kako? Aj’ malo da pređemo na praktično znanje:

Privatno:

Za početak, ako koristite privatno, predlažemo da ne mešate vašu poslovnu funkciju u to, bila ta funkcija veća ili manja, javna ili ne, radili za manju ili veću firmu. Recimo ako ste PR ili vlasnik neke korporacije, lepo je navesti to u vašem “bio” (opis ispod avatara i username-a) ali svaku komunikaciju vezanu za vaš posao i korporaciju prebacite na službeni nalog te korporacije na Twitteru ili na email, odnosno druge službene kanale, makar ih tamo opet vi lično primili i nastavili komunikaciju. Uradite to prijatnim tonom i molbom ako drugi korisnici započnu takav razgovor, a ujedno izbegavajte bezrazložno ili konstantno promovisanje vaše firme na vašem privatnom nalogu. Isto važi i za javne ličnosti, političare i slično.

Napomena: Naravno to podrazumeva da vaša firma, stranka ili poslovna organizacija ima otvorene kanale za komunikaciju online i naravno da postoje povremene situacije kada ovo pravilo ne samo da možete, već kada treba kršiti. To ćete morati da procenite sami.

Poslovno:

Otkrićemo vam za početak dve stvari o poslovnom korišćenju Twittera i time vas razočarati vas dvostruko. Većina ljudi će reći da Twitter poslovno baš i ne koristi. Netačno. Od svih rasprostranjenih društvenih mreža, Twitter je najbolja alatka za brzo merenje javnog mnjenja, osluškivanje javnog mnjenja, disperziju informacija i održavanje odnosa sa potrošačima ako vaša firma posluje direkto sa potrošačima (B2C komunikacije za uslužne delatnosti, korisnička podrška, prodaja FMCG i tako tome slično).

Drugo, ovo nije mreža na kojoj vaša firma može napraviti i održavati profil s vremena na vreme i eto čisto da postoji, radi “predstavljanja brenda” na Twitteru. To je drugo razočarenje koje moramo sad da vam priredimo. To na LinkedInu svakako prolazi za sada, pa može čak i na Facebooku da prođe ponekad (dok vam ne naleti neka krizna situacija pa svi zaposleni u firmi pohrle da je trapavo saniraju…) ali na Twitteru korisnici očekuju mogućnost brze komunikacije i “pod odmah” reakcije. A to i zaslužuju jer online komunikacije tome i služe. Postoje vrlo jasni i prosti načini da se sve to postavi i organizuje ali Twitter je ozbiljna rabota – nemojte se igrati.

Ok, registrovao sam se. Šta sad?

Privatno:

Savetujemo da prosto pratite vaša lična interesovanja i uživate u razmeni linkova, informacija i mišljenja na osnovu tih interesovanja. Na kojoj god stranici Twitter-a da se nalazite, u headeru videćete “search” box, odnosno polje za pretragu. To je ključ Twittera – koristite ga. Za početak, pretražite ta vaša interesovanja po ključnim rečima. Ukucajte “Srbija”, “muzika”, “politika”, “zemljotres”, “sadnice” (yes, there’s a search for that) ili šta vam već padne na pamet. Po meni je poželjno koristiti ključne reči za pretragu na engleskom jer će vam doneti više rezultata i otvoriti mogućnost komunikacije na globalnom nivou, a poenta korišćenja Twittera jeste, ponavljam, da dosegnemo do onoga i onih koji nam inače nisu dostupni i u okruženju.

Primetićete da vam se u rezultatima pretrage prvo pojavljuju “Top” tweetovi (uzgred, tweet ili tvit je poruka od 140 karaktera, odnosno “status update” na Twitteru). Tu gde piše “Top” u drop-down meniu možete da izaberete da vidite sve tweetove sa odabranim ključnim rečima (“All”) ili samo one sa linkovima (“With links”, koji su obično najkorisniji jer Twitter i jeste mreža za brzu i kratku razmenu širih raznih informacija, članaka, vesti, itd).

Primetićete takođe da imate opciju “refine results” koja vas vodi na Twitter Advanced Search, još jedna divna alatka koju Twitter nudi, za dalje i dublje istraživanje vaših interesovanja.

No, za početak verujem da vam je dovoljna osnovna pretraga. Sad navalite da pratite svakoga ko vam se čini zanimljivim ili tweetoje o vašim interesovanjima. Nemojte preterivati sa followanjem (praćenjem korisnika) jer Twitter ima limit od 2000 korisnika koje možete da zapratite dok bar 2000 ljudi ne prati vas (što se inače retko dešava jer, po podacima s početka 2011, 85% Twitter korisnika ima manje od 350 followera, odnosno pratioca). No, nemojte se ni bojati da zapratite ljude. Na Twitteru nije potrebno odobrenje nekakvog zahteva za prijateljstvo od strane onoga koga ste zapratili, a nema ni ljutiš ako nekoga otpratite, pa makar vam bio najbolji prijatelj u realnom životu. Prosto se ne bavite istim stvarima i ne delite interesovanja koja delite sa drugima na Twitteru. Na Twitteru ništa nije pod moranje.

Napomena: Postoji situacija u kojoj mora da se odobri praćenje nekoga na Twitteru, a to je ako onaj koga želite da pratite ima zaključan nalog. Twitter je korisnicima omogućio opciju privatnog, odnosno zaključanog naloga ali je to sasvim i u potpunosti protiv prirode ove mreže koja služi za otvoreno i brzo deljenje informacija.

Poslovno:

Opet nema puno filozofije i ne razlikuje se puno od privatnog korišćenja. Pod pretpostavkom da vam online korporativne komunikacije vodi osoba koja se razume u online svet i u istom ima nekakvog iskustva, dovoljno je za početak jasno i (vizuelno i verbalno) lepo redstaviti brend ili firmu putem Twitter profila, pa odrediti nekoliko visoko-aktivnih Twitter korisnika (što se ne određuje nužno po broju followera koje ti korisnici imaju, već po aktivnosti i relevantnosti u odnosu na vaš brend i delatnost), zapratiti ih na ovoj mreži, srdačno i opuštenim tonom pozdraviti i ući u razgovore sa njima. Mnogi od njih će vas tada rado preporučiti drugim korisnicima i dati im do znanja da vaša firma sad ima otvoren kanal za komunikaciju na Twitteru.

Ako je vaše poslovanje B2B orijentisano, vođenje Twitter naloga je više posla nego što ćete od njega imati koristi i ne isplati se. Štaviše, ako ne odgovarate nasumičnim naletima komunikacija od strane drugih redovno, može doći i do neprijatnih situacija. S druge strane, ako je poslovanje vaše firme zavisno od B2C odnosa, recimo da nudite neku uslugu na nacionalnom nivou i da je za to potrebno imati korisničku podršku, onda je Twitter pravo mesto za vas.

I za to vam ne trebaju vam followeri, pa ih ne treba ni skupljati i brojati. Prosto nema potrebe da vas mnogi prate, već da se tu odvija zdrava i redovna komunikacija sa aktivnim potrošačima.

Dovoljno je da im bude jasno i da potrošačima na svim vašim kanalima za komunikaciju date do znanja da ovaj kanal za brzu komunikaciju postoji, da ste prisutni i oni će se po potrebi javljati. Kao primer uvek koristimo Zappos.com nalog na Twitteru za korisničku podršku koji ima prilično malo followera (obzirom da je u pitanju Fortune 500 kompanija) i poprilično puno tweetova, odnosnu uvek aktivnu komunikaciju sa svojim online kupcima. Dakle, followeri = nebitno, aktivnost = pod obavezno.

Ako ste već tu i aktivni, obavezno zapratite vaše poslovne partnere i srodne brendove i kompanije koje su zastupljene na ovoj mreži. Nikad se ne zna šta može da iskrsne, a i nije teško biti kolegijalan.

I to je to, zar ne?

Ne, bojim se da nije. Daleko od toga. Twitter deluje jako mali i prost kad ga otvorite, zar ne? Deluje kao da je samo ta jedna stranica i ama baš ništa se ne dešava dok bar ne počnete da followujete druge korisnike. A sad kad ste ih dodali sad se sve toliko pomera da ne možete da isratite šta se sve dešava.

E, tome služe vaše liste, tuđe liste, pretraga ali i unfollow. Za početak smo rekli da zapratite svakoga ko vam se i učini zanimljivim. Kasnije lagano otpratite one koje ste zapratili jer su delovali zanimljivo, a sad ipak smaraju ili prosto nisu to što vam se iz prve učinilo. Ako generalno smaraju ali ipak imaju poneki korisni tweet ili su prosto neka faca koju želite negde da zadržite bookmarkovanu na Twitteru, tome služe liste (mada služe i za grupisanje korisnika, recimo kao moje exYU liste).

Privatno:

Ako grupišete korisnike, onda zapratite tog korisnika, pa ga još i dodajte u listu (što ja recimo često radim sa exYU korisnicima). Ako vam nije zanimljiv za praćenje a pripada konceptu te grupe za koju ste kreirali listu, dodajte ga samo na listu (klikom na bistu čovečuljka sa desne strane profila drugih korisnika pojavljuje vam se ta opcija za liste i još nekoliko).

Ako pravite listu na osnovu interesovanja, zašta su liste i kreirane kao funkcija na Twitteru, prosto dodajte sve korisnike iz te oblasti u listu i nema ni potrebe da ih pratite. Recimo da ste novinar ili vas prosto zanima šta novinari po belom svetu pričaju. Napravite listu “Journalism” i prvo idite na “Who To Follow” link (desno u headeru svake Twitter stranice) i zapratite prvo velike face iz te oblasti koje sam Twitter preporučuje i koji su provereni. Onda iskoristite opciju pretrage na toj stranici “Who To Follow” i, koristeći ključne reči vezane za tu oblast (na pr. nazivi velikih svetskih novina, medijskih mreža i reči poput “journalist” ili “dopisnik”) i poubacujte ih sve u listu. Kasnije dodajte po volji i želji kad naletite na nekoga ko vam se uklapa u liste koje ste već kreirali.

Napomena: Možete pratiti i tuđe liste, što je vrlo praktično za mnoge oblasti, a Twitter maksimalno dozvoljava kreiranje 20 listi po korisniku.

Poslovno:

Kreiranje liste je praktično za praćenje srodnih kompanija i industrije kojoj vaša firma pripada putem Twittera i to je svakako nešto što bi vaš community manager trebalo da prati na svim mrežama, uključujući i to šta na Twitteru radi vaša konkurencija ili šta potrošači imaju da kažu o konkurenciji.

Pravljenje liste za aktivne korisnike Twittera za koje znate da su vaši korisnici ili klijenti je takođe preporučljivo i to ne samo da biste mogli svakodnevno da pogledate tu listu i osluškujete njihove potrebe i raspoloženje, već i kao lep gest kojim ćete im pokazati da znate da su oni “vaši ljudi” i da na to vrlo obraćate pažnju.

Ok, ok. Napravio i proklete liste. Šta sad s njima da radim?

Isto što i sa timeline-om. Twitter timeline ili TL je ono što vidite kad odete na “Home”, nešto kao “news feed” na Facebooku. Tu su vam svi koje ste zapratili na Twitteru. Na listama su vam lepo sažeti korisnici po temama i grupama. Ja sam, recimo, češće na mojim Twitter listama nego na mom TL. Na mom TL su uglavnom ljudi sa kojima komuniciram direktno na Twitteru – što će reći pratim one sa kojima sam bar jednom na Twitteru imala dijalog, i te razgovore više pratim pod @mentions tabom - dok liste služe primarno za organizovano primanje i praćenje informacija.

I privatno i poslovno:

Izbacite decu iz stana put škole ili stignete na posao, kako ko, pa skuvate sebi kaficu, onu malo jaču, jutarnju, i sednete sa kompjuter. Ulogujete se na Twitter i otvorite lepo Google News i Twitter liste u nekoliko tabova. Ovo prvo vam dođe nešto kao intravenozno primanje opštih informacija u venu leve ruke, dok je ovo drugo intarvenozno primanje specifičnih informacija o javnom mnjenju i raspoloženju, događajima na određenim geografskim teritorijama i raznim drugim kulturološkim i društvenim pojavama. Možete dobaciti i o koji svoj komentar ili pokrenuti razgovor o vama bitnoj temi uz jutarnju kaficu, da ne ode vreme i znanje uzalud. Et voila – vi ste visoko informisani, proaktivan i kultivisan građanin Republike Balkanske u kojoj već živite.

Ako ste preživeli još jedan predugačak članak na Krazy Fish blogu i još vam nismo dosadile, budite slobodni da pogledate čitavih sat i po našeg predavanja na Tvitomaniji (sa kojeg niko iz publike nije izašao, za divno čudo, osim kolege iz HUGE Media koji je žurio na sastanak i uredno se pozdravio sa nama u toku našeg izlaganja, što smo mu odmah oprostile jer nam je drag, a i imao je dobar razlog).

Vidimo se na Twitteru!

Update: Hashtag akcije na Twitter je #bolja2012, a ljudi se već javljaju iz Hrvatske, Srbije i Rumunije i nudi svoje vreme, znanje, programe, prostorije, resurse, vožnje, kuvanje kafe i pojavljivanje u medijima povodom akcije. Praznici su izgleda počeli nešto ranije ove godine

Dear friends,

My business partner, Ana, and I have earned, both individually and together, a reputation for being strongheaded, bold, sometimes aggressive and harsh. But we do have a soft spot – children.

In the very little free time we have, both of us are activists in the battle against child trafficking, organ trafficking (in which some 70% of organs are harvested from children under the age of 15), child abuse (any hurtful form; as Balkan mothers we are both all for the occasional, old-school disciplinary spanking) and we also do our best to support children without parental care or children of underprivileged families, whether as individuals or through a few organizations in Croatia, Serbia and world-wide.

We feel we are doing nowhere near enough. Although both our families have seen very tough times, Ana and I feel blessed with our families and all that we have. Above all, we feel blessed that we have created the necessary tools for ourselves to provide more for our families as businesswomen. Today, we spoke shortly about making a couple of donations here and there. We still feel that isn’t enough. So we came up with another one of our bright ideas, but we’re going to need your help on this one.

Krazy Fish Consulting is offering absolutely free seminars throughout 2012 on the subject of “Internet Learning and Safety” for kids without parental care (children’s homes, orphanages, etc), kids with disabilities (in special schools or groups) and kids of deprived families (again, in organized groups) in or around Belgrade and Zagreb. You organize the venue, time and getting the kids there, we spend the day teaching them about the proper use of Internet tools – something we feel they will definitely need to create and provide a better future for themselves. 

We are also willing to make trips outside of Belgrade and Zagreb and/or get some of our other Southeast European colleagues on board, provided venue, travel and basic accommodation is provided.

Since so many NGOs, government agencies and individuals are working on solutions regarding the above mentioned groups of children – we’re hoping some of them will get in touch with us and we can make this happen on a larger scale all throughout 2012. Also, if you’re a colleague and would like to join these efforts, get in touch. Yes, we’re calling you all out. Ready to make 2012 the year that may change the lives of these children? Send us an email and give us a few hours of your time. It’s that easy.

Happy holidays to all -

Niki and Ana    

P.S. Many thanks to Krazy Fish Consulting’s future managing partners, our two sons, Lovro Horvat and Vuk Višnjić for reminding us every single day what it is that we’re working for.

Kažu da je ponavljanje majka mudrosti, ali u slučaju ovog posta, mislim da ponavljanje glavu čuva. Ako ste duže u poslu vezanom uz Internet i web stranice ili ih imate za neku drugu djelatnost, nadam se da ste već saznali da je hrvatski zakonodavac internetske stranice prihvatio i regulirao kao komunikacijsko sredstvo u poslovanju i predstavljanju trgovačkih društava i obrta čak i do granice službenog glasila u pojedinim slučajevima, te da ste svoje stranice dužni uskladili s važećim propisima.

Iako se ovaj post odnosi na poslovne subjekte koji su registrirani u Hrvatskoj, mogli bi biti zamimljivi i ostalima iz regije, budući da su propisi o kojima pišem morali biti usklađeni s pravnom stečevinom EU. Kako vas nepoznavanje porpisa ne ispričava i očekuje se da u dugim zimskim noćima pratite izmjene i dopune zakona, ovu zimsku noć ću posvetiti pisanju i onima koji su preskočili lekciju iz 2007. o obaveznom sadržaju internetskih stranica za trgovačka društva i obrte vezano uz tvrtku. 

Nedavno me tweet koji je objavio @ilijabrajkovic definitivno uvjerio da je potrebno napisati post na ovu temu  s pravnog aspekta, jer postojeći tekstovi ili su nedostupni online  integralno ili neažurirani i nepotpuni. Stoga sam ga pisala publicistički, a ne znanstveno, kako bi bio što razumljiviji širem čitateljstvu u cilju da se društva i obrti usklade sa zakonom i shvate koje su im obveze.

Što nam treba za domaću zadaću? Ponajprije Zakon o trgovačkim društvima i Zakon o obrtu.

Što je tvrtka ?

Za početak da razjasnimo što je to tvrtka, budući  se ovaj termin često krivo koristi ili ne razumije.  Možda je tome doprinjeo nesretan prijevod Grishamovog bestsellera The Firm, koji se u Hrvatskoj plasirao kao Tvrtka. Vjerojatno bi marketinški bili prilično nepopularno nazvati knjigu ili film npr. Trgovačko društvo ili Komanditno društvo ili samo Društvo, pa se odabralno nešto što je uhu milo. Ako to uho nije pravničko.

Tvrtku moraju imati i trgovačka društva i obrti. Tvrtka nije vaša „firma“, već je to ime pod kojim trgovačko društvo ili obrt posluje i pod kojim se pojavljuje u pravnom prometu.  Kad netko kaže da njegova tvrtka već više od 5 godina izrađuje kvalitetne aplikacije za mobilne uređaje, onda znajte da zapravo njegovo trgovačko društvo/obrt izrađuje aplikacije, a ne tvrtka. Ako imate registrirano društvo s ograničenom odgovornošću, ono nije tvrtka već  trgovačko društvo koje mora imti tvrtku – ime. U mojem najdražem primjeru studentima to izgleda ovako: Žica i klanfa d.o.o. koje se bavi proizvodnjom i motanjem žice je trgovačko društvo, kojem je Žica i klanfa d.o.o. tvrtka trgovačkog društva.  Pravila o sadržaju i načinu korištenja tvrtke i eventualno skraćene tvrtke, ako ju imate, su regulirana zakonom.

Internet stranica kao osobna isprava

Danas se, prema hrvatskom zaknodavstu, stranica koju pravna osoba ima na Internetu smatra njezinim digitalnim entitetom, te se zahtjeva da na njoj iskažete i digitalni identitet poslovnog subjekta. Zašto me to treba zanimati ako imam web stranicu i registrirano trgovačko društvo ili obrt? Zato što Zakon o trgovačkim društvima propisuje koji od podataka vezanih uz tvrtku i vaše poslovanje morate objaviti na svojim internetskim stranicama, a Zakon o obrtu djelomično preuzima te odredbe.  Osim tih podataka, ostale poslovne podatke možete, ali i ne morate, dodati po slobodnom izboru.

 1. Trgovačka društva

Članak 21. Zakona o trgovačkim društvima Republike Hrvatske kaže da se na tzv. poslovnim papirima i internetnskim stranicama trgovca moraju otisnuti:

1. tvrtka

2. sjedište

3. sud kod kojega je upisan u sudski registar i broj pod kojim je to učinjeno,

4. tvrtka i sjedište pravnih osoba kod koje kojih se vode njegovi računi i brojevi tih računa

Ako se radi o trgovačkom društvu koje spada u tzv. društva kapitala (dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću), tada se ovisno o  vrsti društva moraju objaviti i ovi podaci:

1. iznos temeljnoga kapitala društva s naznakom je li u cijelosti uplaćen, a ako nije, s naznakom koji dio toga kapitala nije uplaćen

2. ukupan broj izdanih dionica i njihovi nominalni iznosi ako se radi o poslovnom papiru dioničkog društva (ne odnosi se na d.o.o.)

3. prezime i najmanje početno slovo imena članove uprave društva, a kod dioničkoga društva i predsjednika nadzornog odbora.

Pod poslovnim papirima, koje je u smislu obvezne objave podataka vezanim uz tvrtku zakonodavac izjednačio s internetskim stranicama , smatraju se npr. pisma, računi, narudžbe i slični dokumenti koji se koriste u poslovanju. Neznatna razlika postoji kod javnoga trgovačkoga društva i komanditnoga društva koji moraju otisnuti i imena svih članova trgovačkoga društva koji osobno odgovaraju za obveze društva.

2. Obrti

Ako govorimo o obrtu, koji često mnogi zaborave, sukladno članku 17. Zakona o obrtu tvrtka je ime pod kojim obrt posluje i ona mora sadržavati:

1. naziv obrta,
2. oznaku obrta,
3. ime i prezime obrtnika i sjedište,

Tvrtka obrta, osim ova obvezna tri elementa, može sadržavati i posebne oznake i mora biti javno istaknuta. Važno je znati da se odredbe Zakona o trgovačkim društvima, koje se odnose na tvrtku, odgovarajuće primjenjuju na tvrtku obrta, ako nije nešto drugačije propisano (a nije), tako da je na web stranicama obrta očigledno potrebno dodati gore navedene podatke. Ukoliko postoje drugačija mišljenja oko tvrtke obrta, voljela bih ih čuti.

57.000 razloga da unesete obvezne podatke na web

Zašto trgovačka truštva, ako to do sada nisu ili ako su novoosnovana, moraju upotpuniti podatke na web stranicama? Postoji gotovo 57.000 razloga za to. Zakon o trgovačkim društvima u svojim prekršajnim odredbama u članku 630. propisuje kazne za one koji se ne pridržavaju članka 21. ZTD-a i ne objave podatke vezane uz tvrtku na internestskim stranicama (uključujući sve izmjene i dopune).

Prema točki 2., stavka 1. članka 630. ZTD-a, prekršaj čini pravna osoba ako u poslovanju ne upotrebljava tvrtku onako kako je upisana u trgovačkom registru ili na poslovnom papiru, odnosno na internetskoj stranici društva ne navede propisane podatke (članak 21.).

Za spomenuti prekršaj može se izreći novčana kazna najviše do iznosa od 50.000,00 kuna, a kaznit će se član društva, član uprave, odnosno izvršni direktor ili član nadzornog odbora ili likvidator koji je po odredbama ovoga Zakona ili statuta, odnosno društvenog ugovora trgovačkog društva odgovorna osoba u društvu i to novčanom kaznom do iznosa od 7.000,00 kuna, a ako je učinjena teža povreda propisa radi stjecanja protupravne imovinske koristi novčanom kaznom do iznosa od50.000,00 kuna. Za prekršaj članka kaznit će se trgovac pojedinac novčanom kaznom do iznosa od 50.000,00 kuna.

Kod obrtnika,  Zakon o obrtu u kaznenim odredbama člankom 83. propisuje da će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 20.000,00 kuna kaznit za prekršaj obrtnik ako ne istakne tvrtku pod kojom će obrt poslovati ( vezano uz članak 17.).

Iako Zakon o obrtu eksplicitno ne navodi da će se za neobjavljivanje podataka na internetskim stranicama obrtnika izricati novčane kazne, smatram da bi se obrtnici trebali pridržavati odredbe ZTD-a o objavi poslovnih podataka i na internetskim stranicama. Naime, u slučajevima kada Zakon o obrtu ne opisuje neku situaciju ili izričito propisuje supsidijarnu primjenu ZTD-a u nekim situacijama, primjenjuju se odredbe ZTD-a, što je i sada slučaj. Stoga, obrtnici neće baš ništa pogriješitit ako objave spomenute podatke, ali možete imati problema ako ih ne objavite. 

Taman kad pomislite da je kraj…

…nije. Zakon o elektroničkoj trgovini kaže da davatelj usluga informacijskog društva mora u obliku i na način koji je neposredno i stalno dostupan korisnicima i nadležnim tijelima državne uprave Republike Hrvatske pružiti informacije.

Usluga informacijskog društva – usluga koja se uz naknadu pruža elektroničkim putem na individualni zahtjev korisnika, a posebno Internet prodaja robe i usluga, nuđenje podataka na Internetu, reklamiranje putem Interneta, elektronički pretraživači, te mogućnost traženja podataka i usluga koje se prenose elektroničkom mrežom, posreduju u pristupu mreži ili pohranjuju podatke korisnika (Zakon o elektroničkoj trgovini)

Prema spomenutom propisu davatelj usluga informacijskog društva mora učiniti dostupnima informacije kao što su:

– ime i prezime ili tvrtku davatelja usluga,
– sjedište obrta ili sjedište pravne osobe davatelja usluga,
– ostale podatke o davatelju usluga na temelju kojih korisnik može brzo i nesmetano stupiti s njim u vezu, uključujući elektroničku adresu putem koje je moguće uspostaviti izravan kontakt,
– broj sudskog ili drugoga javnog registra u koji je davatelj usluga upisan, te podatke o registru,
– pojedinosti o nadležnom tijelu, ako djelatnost davatelja usluga podliježe službenom nadzoru,
– u pogledu posebno reguliranih djelatnosti/profesija:
§ profesionalna ili slična institucija kod koje je davatelj usluga registriran,
§ profesionalni naziv i zemlja koja ga je odobrila,
§ uputa o profesionalnim pravilima u zemlji u kojoj se obavlja djelatnost i mjestu njihove dostupnosti,
– porezni broj ako je davatelj usluga obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Ako davatelj usluga prikazuje cijene, one moraju biti jasno i nedvosmisleno naznačene, a posebno se mora naznačiti jesu li u prikazane cijene uključeni troškovi dostave, ostali manipulativni troškovi, porez i drugi troškovi koji na bilo koji način utječu na prikazanu cijenu.

Kako je u praksi?

Za kraj treba napomenuti kako dionička društva temeljem Zakona o trgovačkim društvima imaju još mogućnosti vezano uz svoje internetske stranice i faultativne odnosno obvezne objave podataka, budući da one novelom ZTD-a postaju pravo službeno glasilo društva, kako prema dioničarima tako i svima ostalima, ali ovaj post govori samo o obveznim podacima vezanim uz tvrtku društva, pa nisam išla u dodatno proširenje ionako dugačkog posta.

Vjerujem da ćete imati pitanja o praksi nadležnih tijela i sudova po ovom pitanju. Nažalost, nije mi dostupna sudska praksa koja bi relevantno odgovorila na to pitanje, a moje kolege s kojima sam kontaktirala nemaju informacija o eventualnim predmetima koji bi se vodili vezano uz temu ovog posta. Do sada su se često vodili postupci u slučajevima kada pravne osobe nisu imale propisano istaknutu tvrtku i obvezne podatke na poslovnim papirima poput računa i slično ili su s namjerom neke od tih podataka zatajili kako bi stekli neku protupravnu imovinsku korist, a kako je zakonodavac internetske stranice izjednačio s poslovnim papirima, ne vidim razloga zašto jedan dan nekome od vas nadlažni ne bi mogli osvanuti na vratima i pitati gdje su podaci na internetskoj stranici o tvrtki.

Želite li isprobavati sreću, ovo je prava prilika jer bi u nekom trenutku država lako mogla shvatiti da ima zgodan i jednostavan način da ubere nešto novaca. Pazite da radi nekoliko rečenica nedodanih internetskoj stranici, upravo vi ne postanete statistika koju tražim ovih dana.

Nikad ne znaš kad će vrag doći po svoje.

Negdje u ranu jesen prošle godine, Niki i Ana su neformalno-poluformalnu poslovnu suradnju odlučile formalizirati i stvoriti Krazy Fish. I tada  i danas, gotovo po pravilu, prvo pitanje koje nam ljudi obično upute je: “Zašto se zovete lude ribe?”.  Zašto? Hmmm, najlakše je i jedino moguće objasniti to na jedan način. Nomen est omen. Upoznajte nas uživo i zajedno. Svatko tko s nama provede do pet minuta, više nikada ne pitaj odakle i zašto Krazy Fish.

Da bi ime doista bilo naša oznaka, pobrinuo se i dio naših potencijalnih, bivših ili sadašnjih klijenta, pa su nam prvu godinu rada i poslovanja obilježili s dosta vjerovali ili da situacija.

Prvu i najveću suludu situaciju smo kreirale mi same prije malo više od godinu dana. Nikada se uživo nismo vidjele, upoznale se na Twitteru, imale već četiri klijenta, bile bez registrirane firme i radile. Do danas, moto nam je ostao isti: If it ain’t fun, we ain’t doin’ it. Držimo se toga i dalje. Hvala svima koji su nam željeli sve najbolje, ali i onima koji nam nisu željeli dobro. I jedni i drugi su nas motivirali da ostanemo i opstanemo Lude ribe. Ostalo pogledajte u videu.

Suluda situacija 2. – Generalni manager klijenta koji nas plaća 1700€ mesečno sa konsultacije protestvuje kod CEO-a tog preduzeća i zahteva da prestanemo izražavati svoje mišljenje o komunikacijama i promocijama vezanim za njihov proizvod.
Suluda situacija

3. – Niki odlazi na konferenciju na Bliskom istoku da bi radila, između ostalog, live social media management za klijenta sa iste – ali na konferenciji, od preko 40 wifi veza, ne radi ni jedna. Niki šalje Ani sms-ove i mms-ove (i pomalo pms-ove) koja onda iz Zagreba vodi live social media management sa konferencije na kojoj nije bila i sa krivog kontinenta.

Suluda situacija 4. – Klijent negoduje jer se nismo javile osobi za koju niti ne znamo da postoji, nemamo broj telefona niti e-mail adresu.

Suluda situacija 5. – Od jednog klijenta dobijamo saradnicu unutar firme koju treba da obučimo za social media management koja kategorički odbija da otvori Facebook nalog i elaborira na tu temu kako društveni mediji uništavaju našu svakodnevnicu.

Suluda situacija 6. – Stiže nam klijent koji želi da promoviše svoju novo-otvorenu veću firmu putem Interneta i društvenih medija ali jedino i najviše insistira da se u toku promocije koriste bilbordi i insertacije u dnevnoj štampi, dok sve predložene elemente online kampanje odbacuje.

Suluda situacija 7. – Kod klijenta kojem radimo konsultacije i strategiju za online promociju i komunikacije, programer piše blog-postove, manager prodaje predlaže elemente za web sajt, sekretarica updateuje kanale na društvenim medijima, dok je CEO uglavnom nedostupan i bavi se poljoprivredom.

Suluda situacija 8. – Klijent, posle mesec dana ugovorenog rada, na temelju prihvaćene detaljne strategije i plana (na 14 strana) preko svog CEO-a šalje upit šta mi to tačno radimo za njega.

Suluda situacija 9. – Klijentica nas bira za posao zbog boje Aninog laka za nokte. Boja? Morsko plava.

Suluda situacija 10. – Potencijalni klijent želi putem Interneta da poveća svoje postojeće tržište na globalnom nivou za 5000% u roku od godinu dana i na naše pitanje da li za toliko tržište poseduje kapacitete proizvodnje i distribucije odgovara sa: “Nište vi ne brinite o tome.”

Suluda situacija 11. – U razgovoru sa odgovornim licem iz jedne kompanije koja pruža usluge milionima potrošača objašnjavamo kako i zbog čega oni nemaju potrebu za angažovanjem PR i marketing agencije.

Suluda situacija 12. – Klijent za kojeg radimo kao podizvođaći na online kampanji za direktnu promociju digitalnog uređaja odbija da nam da pristup tom uređaju i serviserima.

Suluda situacija 13. – Klijent kojem radimo live prijenos i live community managemet, pola sata prije početka eventa obaviještava nas da nema osigiuranu internetsku mređu za to, da je otkazan live feed, da svaki kompjuter mora imati svoj zaseban password za pristup wi-fi mrežu i da se taj password mora unositi ponovo svaki puta kad taj kompjuter ode u sleep mode

Suluda situacija 14. – Od potencijalnog klijenta kao referencu za kampanju koju treba pripremiti, isti nam šalje izvještaj druge agencije koja im je radila prethodnu promociju. U izvještaju dotična agencija kao ciljne grpe navodi: mediji, štampa, TV.

Suluda situacija 15. – Dobijamo poziv za pitch za vođenje social media komunikacija za korporaciju u kojem piše da se tweet na njihovom profili može objaviti tek nakon što ga prethodno odobre dvije osobe iz te korporacija.

Suluda situacija 16. – Klijent pita može li se tromjesečna kampanja na društvenim mrežama prvo isprobati sedam dana u stvarnim uvjetima.

Suluda situacija 17. – Klijent koji za svoju firmu i proizvod ima osam aktivnih Facebook stranica, traži da mu otvorimo devetu za novu uslugu koju nudi njegova firma po principu svaka nova usluga, nova stranica.

Suluda situacija 18. – Klijent se žali na naš rad i mjere koje provodimo, a koje su stavku po stavku implementirane po strategiji koju je klijent odobro i potpisao tri mjeseca prije toga, uz objašnjenje da on strategiju nije ni pročitao.

Suluda situacija 19. – Potencijalni klijent nas zove i 45 minuta objašnjava detaljno šta bi mi za njegovu firmu trebali raditi na društvenim mrežama. Mi klijentu objašnjavamo da smo mala agencija i da uz njegovo poznavanje marketinga, poslovanja i društvenih medija, te da mu je potrebna veća i iskusnija agencija pa mu jednu takvu, s kojom smo dobro upoznati, i preporučamo.

Suluda situacija 20. – Poslije šest tjedana rada i 22 ponuđena rješenja logotipa, klijent naše dizajnera u uredu 7 sati, nakon kojih se i dalje nije mogao odlučiti za jedan logo uz komentar da je svaki dobro napravljen, ali da on ne zna koji bi.

Suluda situacija – od svih suludih situacija, ovaj blog post je najevaća. Nakon svega, krajem 2011., post je napisan na srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom. Nismo još odlučile na kojem.

Dosta bi bilo za vol. 1, a otvoreni dokument vol. 2 se već sasvim solidno puni. Ova godina je bila nevjerojatna i luda, ponekad pakleno teška, a većinom sjajna. Ne samo da je učvrstila naše prijateljstvo, nego nam je, zahvaljujući društvenim mrežama, donjela i mnoga nova.  Hvala našim obiteljima i prijateljima što nas još trpe i vole, a posebno se zahvaljujemo svim kolegama, suradnicima i klijentima koji su nam vjerovali i podržali nas.

Lude ribe i dalje nisu eksperti, nego dvije plavuše sa Balkana kojee obožavaju ovo što rade, ne vjeruju da ih netko i plaća da to rade i nikako se ne mogu načuditi da se to zove posao.

Vaše,

Niki i Ana

P.S. Danas je naša priča postala i dio @TwitterStories

ISWiB – International Student Week in Belgrade is a one-week student festival open to students of all European universities. This presentation and lecture were part of a Media Workshop at ISWiB in July 2011.

“Virtual” and “real”

Merriam-Webster Dictionary defines “virtual” as “being such in essence or effect though not formally recognized or admitted” as well as “occurring or existing primarily online“, while “real” is defined as “not artificial, fraudulent, or illusory” and “occurring or existing in actuality”. In today’s world of communications, those definitions are contradictory and misleading, to say the least. Any communication that leads to consequences and results is real. Today, most such communication occurs online, thus online is real. The virtual world is recognized and formally admitted. It is not artificial or fraudulent. The key to understanding online communication, whether personal of corporate, is to understand that one must be real, form and maintain real relationships, and treat online actions as any other reality.

Because I have been using the Internet to assist me professionally for over a decade now, I have learned and understand that fraudulence not only doesn’t bring results, but it won’t last you long in the online world. I do not have a university degree. I didn’t even study Communications. I was a Dramatic Arts major and am a college drop-out, not to say that I don’t hold the utmost respect for institutions of higher learning. I have never been employed full-time at a corporation anywhere, whether in a communications department or elsewhere. So what am I doing talking to a bunch of university students about Online Communications? Simply put, I make a living from it and I am good at it. I have spent over a decade in the online environment professionally. That makes me a professional in that and related fields and I simply adore communicating, so someone thought I might be able to pass some of that passion and knowledge on to you.

The value of communication

Some people fall in love with a subject or professional field early on in life and I am one of those people. I believe I am a natural communicator. My online presence and you, after this lecture, will be the judges of that, but I firmly believe that communication is what every human, every animal, every life form does from the moment we are born.

Now before I tell you a little about employing online tools for your personal and professional growth, let me tell you a little something about the value of communication. In the mid-19th century, about 150 years ago, when a new invention, the telegraph, began to spread throughout the world, a young man, 29 years of age at the time, named Paul, born and raised in Germany, fell in love with the most modern communication tool of his time – the telegraph. He saw the potential of this tool in spreading news and what it meant for business and markets. Although the telegraph was quite expensive and its infrastructure throughout Europe and the world incomplete, he knew it would go mainstream eventually. He saw the powerful potential this tool had.

So he picked up and moved to London, possibly the most important financial metropolis of the time, and in 1851, at the age of 34, he founded a company that would use telegraph services for distributing news. His full name was Paul Julius Reuter and Reuters news agency quickly became the among the most efficient and renowned news agency in Europe and then the world. With offices in over 200 cities, in 94 countries and reporting in over 20 languages, Reuters merged with Canadian Thomspon Corporation in 2007 in a deal valued at some 17.9 billion US dollars. That’s billion. If you are ever in the position that you have to guess the value of a piece of fresh, relevant information – that would be the absolute lowest price to start at and build from there.

Human curation

Now let’s go back to discussing “virtual” and “real”. Information is not palpable and will often be defined as virtual. The consequences of released information are, again, very real. Journalism, literature, several scientific disciplines, have worked for decades and centuries to erase the line between virtual and real, to bring information and education to as large a portion of the human masses as they possibly could. The Internet, in particular the Interactive Web, has made that possible.

But you already knew that. I’m sure you’re all on Facebook and other social networks and you know the impact and influence that has on your everyday lives. You read news, study, research, shop, keep in touch with old friends, get to know new friends and their different strokes and cultures. But let’s admit it – now that everyone has access to sharing information, the information that is most often shared online is banal and inconsequential. (40%+ of tweets are babble?). You know what? It’s not just Twitter, or Facebook, or Google+, or MySpace or blabber on personal blogs. It’s people. Well over 70% of what people say is inconsequential babble. Always was, always will be. That’s what mainstream is: all have access and one has access to all.

But the real, important, valuable information is there too. The information worth at least 17.9 billion. So, how do we sift through all the crap to find it? That’s where people like you and I come in. Educated, curious, studious individuals who are simply “in the know” because we want to be and we work at it. I am not an online communications expert. And I never will be. Neither will you. Because it’s impossible to be an expert in a field that has barely been established and that is rapidly developing every day. I am a student of online communications who is just a little further ahead than most people. Whatever your chosen profession will be, you should look to do the same. Be a life-long student. Of everything. By following any and all subjects enough and then following the development of all communication tools, especially those as contemporary, available and practical as the Internet – you will, guaranteed as the sun will rise tomorrow, be ahead of the game and able to sift through the babble and crap, online or off. This is what human curation is and why the well-bred human mind will never become obsolete.

Learning and sharing

Learning and sharing information is the game of the day. A game that was not available to us just some 15 or 20 years ago.

After the telegraph, another amazing invention came along. Television. A magic box that transmitted sound and motion pictures. Awe inspiring, flabbergasting, mind-boggling. The world watched historical events, such as the landing on the Moon, the shocking assassination of a world-renowned leader, the toppling of constrictions and injustice, the barbaric slayings based on the pretence of nationalism.

We watched and we were told by these “experts” what it was we were seeing. We were told. And we considered ourselves informed. Yet, we will probably never know if the Moon landing really happened when and how they say it did. We will never know exactly who killed JFK and why. We will never know the specifics of all that happened behind either side of the Berlin Wall. We will never, with any kind of certainty know what happened in the dreadful wars of the 90s in the Balkans. Because we weren’t there. Because we were only told of what happened.

The telegraph informs. Television tells stories. The Internet – teaches. Social media offers direct sources of information, stories and teachings from those who are right there while something is happening.

In the 90s, CNN reported extensively on the conflict in the Balkans and other matters. In 2009, that same massive news network used social media as their primary, and for a few days only, source of information. CNN and all other major news outlets use social media more every day and are incorporating it into their core functionalities. Major mass media outlets are also focusing more on maintaining their own corporate blogs and group blogs on their sites. So why watch CNN? Why not go straight to the source?

Straight to the source – Online Communications

Some 130 years after Paul Julius Reuter recognized the power of the telegraph, a new revolutionary communications tool came along – the Internet. I happen to have sent my first email in 1994. It was amazing. My brother was in college in New York and I missed him terribly. We wrote long letters back and forth and would usually have to wait up to 10 days or so for a response. He had email at Hofstra University in New York state and I had email at the American School that I went to in Portugal. Wow. I could write him and electronic letter and get a response as soon as tomorrow! Laugh it up, sounds funny now, but I used to skip class to check my email. Once again, I was in love. This time with the Internet.

Over time and through much continuous learning – no, delicious perpetual learning – I have been fortunate enough to put my two loves under one roof – Online communications.

Web 2.0, also known as Interactive Web, actually began in the late 90’s forums went pretty much mainstream among the online population and, simultaneously, Internet penetration reached mainstream consumers in developed countries around the world. These forums were, and still are, places where people would share information that was otherwise hard or complicated to come by, early adopters would offer help and those who wanted to learn more would seek help. Soon enough chat applications came along and communication went into what we now call real-time. Immediate response, just like in face-to-face real life situations was possible.

“The best way to predict the future is to create it.”

- Peter Drucker, Social ecologist

This all developed into full blown Web 2.0, a fully Interactive Web, in which we are used to having information at our fingertips and getting an immediate response. So we used it to hook up with friends and collaborate more efficiently with business partners. This is where online corporate and personal communications come in, mostly in the form of blogs and social networking.

Integrated communication channels: bigger, better, faster, more

Websites can now be built with an unlimited number of pages, contained endless amounts of banners, advertising space, PDF pamphlets, manuals, entire libraries of information, images, videos and anything else you can think of.

Communities grow larger every day. As of January 2011, Facebook has more than 600 million registered users, with some 105 million of those users active daily. (Source: Ogilvy via TechCrunch.com).

According to TIME magazine half of the world’s Internet users will be on Facebook within the next couple of years. That’s a couple of billion active consumers worldwide. At least 64% of all Facebook users have “liked” a brand to date (Source: ExactTarget). The Internet Marketing playing field is growing. We all need to get involved.

“There is no failure, only feedback.”

- Robert Allen, financial consultant and NY Times best selling author

Change in consumer behavior

Because of this, consumers have begun to change their behavior. People expect bigger, better, faster, more. And they are right to. It’s time for businesses and mainstream media to catch up to consumers. This is where online corporate communications are on the front lines in conquering and taming this wild new frontier for businesses.

TARGETING YOUR AUDIENCE

Carefully target your audience and marketing your product or service is simple, but not easy. It requires precision, attention and time, but in the online environment we now have all the tools and information at our fingertips.

In Serbia, Internet penetration is now at 55.9% (June 2010), meaning well over 4 million consumers have regular access to the Internet (ITU, World Telecommunication Indicators Database). 4 million consumers that we can reach out to directly, almost personally. 4 million consumers that have provided Facebook with personal information and interests and we can now target specifically.

“Without promotion, something terrible happens – NOTHING!”

- P.T. Barnum, Ringleader and marketing genius

LISTENING TO YOUR AUDIENCE

If you aren’t a Stoic at heart, you have no business doing business on the Internet. The first rule of the Internet, especially Internet Marketing, is to LISTEN.

“We have two ears and one mouth so that we can listen twice as much as we speak.”

- Epictetus, Stoic philosopher

Marketing, public relations and advertising, until recently, mostly used to be about talking at consumers, through television, radio, print and billboards. Even websites at first were simply online presentations of companies, with no room for comments or for consumers to respond – all unilateral communication channels. The game has changed and bilateral, even multilateral channels are now available everywhere and to almost every consumer of interest. It is common courtesy to listen first, then speak and will bring you loads of highly valuable information that you can easily process, rather than paying for extremely expensive comprehensive analytics that are probably outdated by the time they get to your company’s CEO and CMO.

43% of Facebook users who “unlike” a brand do so because of too much push marketing (Source: Exact Target)

People don’t like being talked at. They will consider it rude and walk away, possibly creating negative word-of-mouth. The best way to avoid this is by presenting your client, company, product or service by asking your audience questions.

11 things your mother should have taught you about online communications

Communications remain communications throughout, regardless of the channel, language or form we are using. Let’s refer back to Reuters, some 150 years after its establishment. In its Journalism Handbook, Reuters was the first major news agency to include a section on Reporting from the Internet. While others were scratching their heads, companies and news agencies alike, baffled by how they were going to tame and handle this new colossal source of information and misinformation, Reuters put it very simply:

“Internet reporting is nothing more than applying the principles of sound journalism to the sometimes unusual situations thrown up in the virtual world. The same standards of sourcing, identification and verification apply.”

In a world where virtual meets real - the same standards apply. Period. Thus, everything you or any company needs to know about proper online communication, your mothers should have taught you by age 12.

Rule #1: Introduce yourself

Use your real name, an established online handle, or both. Include a biography and links to your other profiles and pages.

Rule #2: Don’t whisper or mumble

Don’t mutter, mumble incomprehensibly or use too many “inside jokes” or unfamiliar abbreviations. It rude and we don’t like it.

Rule #3: Don’t stare

Voayeurism isn’t cool. Interested in someone or something? Want to be part of the action? Speak up then. No one likes the weird kid that stands in the corner staring at us. Actually, we find it a tad freaky. Stop.

Rule #4: If you don’t have enough to go around, don’t bring it out

The whole “Look what I’ve got/heard/am getting” and name-dropping thing is equally as uncool. Just cut it out and take that half-ass piece of candy back in the house and save it for later. Or get more and invite us all over. Thank you.

Rule #5: Don’t interrupt

Joining a conversation is recommended. Interrupting one and making it all about you and your experiences, however related to the subject – is not. Listen, learn and share. It’s called “social” media for a reason. Keep it social.

Rule #6: Don’t be pushy

No one likes a pushy kid. It isn’t just impolite, it’s downright annoying. Pushy people are the reason that “unfriend” is now an official word in the English language.

Rule #7: Don’t be a smartass

Ah, my personal favorite rule and one I often like to break. The rule states: Just because you may now a thing or two more on a certain subject than others, does not make you an “expert”. Let others live and learn. Just enjoy the conversation.

So why break the rule? Because I enjoy the hell out of a good debate. Now you know there’s a “but” coming, right? And here it is – if you opt to be a smartass, then you need to know how to take a hit. You won’t always be right and, when proven wrong by a fellow smartass, you must diligently recognize that, accept defeat and move on. Debate is also a great way to build relationships. Use facts, not emotion when debating. And respect your fellow smartasses. By the way, that’s smartass – a well informed individual, with a sense of humor and appreciation of debate. Not a senseless, emotion-driven hater. That would be a halfass.

Rule #8: Say you’re sorry

In particular when caught red-handed breaking Rule #7 – just say you’re sorry. It’s no biggie.

And keep in mind that the Web has an awfully long memory, lots of witnesses and an endless archive. Best to apologize immediately and loudly.

Rule #9: Behave in front of the guests

I happen to have an issues with people who have issues with privacy online. When you’re out in public or have people over at your home, do try to be on your best, yet relaxed and natural behavior. We’re friends, but I don’t need to know about the color of your knickers of your bowel movements. Putting all your personal information out there and then complaining about your online privacy is like one of those Jersey Shore characters of the (I’m guessing here) female persuasion wearing what they do and then complaining about men staring at their racks and asses all evening. Honey, if you put it all out there, I got nothin’ to see but your privacy.

Rule #10: Don’t lie

Again, the Web has that particularly good and long memory. Lying is going to get you into trouble every single time. So don’t. Just be honest. It’s that easy.

Rule #11: Say thank you

Self-explanatory, no?

My deepest gratitude to the young and hard-working organizers of International Student Week in Belgrade for inviting me to be a part of this year’s exchange of knowledge and celebration of cultural differences. I would also like to thank Pam Slim, Amber Naslund and Chris Brogan for cheerfully and readily delivering their advice to students attending ISWiB. It was greatly appreciated by all and the three of you continue to deliver proof daily that online relationships are as real as those we make face-to-face in broad daylight. 

Od kada sam se doselila u Srbiju (sad već davne 1995.) nijedna reklamna kampanja me nije oborila s nogu. Ni približno. Osim možda naširoko čuvene Wonderbra „Ne umem da kuvam. Pa šta?“, ali ona nije ni osmišljena, ni producirana ovde, a slabo je i bila zastupljena. Onu Pall Mall „Mislite o tome…“ kampanju od pre desetak godina, koja je pak osmišljena na domaćem terenu, neću ni da računam jer je ipak bila u pitanju jeftina fora na osiromašenom tržištu bez puno konkurencije, mada bi danas nešto slično sjajno prošlo na društvenim mrežama za bilo koji proizvod (a vi sad mislite o tome…). Nijedna me nije baš oduševila. Do pre nekih mesec dana. Reč je o reklamnoj kampanji za VW Golf Srbija, za koji inače još stoji stara .co.yu adresa na spisku zemalja na glavnoj VW stranici (izvol’te probati na www.volkswagen.com), a koja predstavlja savršeno osmišljenu integrisanu kampanju. Rekoh „savršeno osmišljenu“… ali ne baš i savršeno sprovedenu. Više o tom sprovođenju niže u ovim redovima, nego da pređemo mi prvo taj savršeni koncept.

Osnovna ideja:

1. Koncept:

Golf je inače veoma popularan auto na našim prostorima već dobrih 30 godina od kako je počeo da se proizvodi. U bivšoj Jugi neko je vozio auto (Stojadina, Keca, 128-icu…), a neko je vozio Mečku ili Golfa (generalno se zna ko je bio ko). E, sad – kako povratiti tu idiličnu nostalgiju, a predstaviti najnoviji model VW Golfa? Lako. Progovoriti jezikom naroda i postati deo svake mikro-zajednice na tržištu. Tako je ekipa koja je kreirala ovu kampanju osmislila poseban slogan za svaku beogradsku opštinu, pa i druge gradove i opštine u Srbiji, i svaki jednostavan redak je u obliku pitanja kako bi podsvesno uvukli potrošače u interakciju. Pitanja su krajnje retorička, no, čim je nešto u obliku pitanja, ljudi i poveruju da se traži njihovo mišljenje i učešće. Parole ove kampanje, na primer, glase:

U Kneza Miloša: Ko je kralj u Kneza Miloša?
Ispod nadvožnjaka: Ko prođe ispod, a voz pomisli želju?
U novobeogradskim blokovima: Ko ne blokira put u blokovima?

I moja omiljena dva billboarda u okviru ove kampanje koji su na granici duhovitog i sasvim dozvoljenog bezobrazluka, a koje aludiraju na poznate konkurentne marke automobila ili srpski žargon:

U Čačku: Ko čačka mečku u Čačku?
i
Kod Beogradskog sajma: Ko ima puno konja, a troši kao zec?

Aplauz i encore! Što više ovih billboarda vidim, to više želim da ih vidim.

2. Ciljne grupe:

Falim te Bože, neko se ne samo setio da ciljne grupe postoje, nego kapira i da to nisu samo cifre i opisi na papiru koji se pokažu klijentu da bi agencija delovala kao da zna o čemu priča, već nečemu i služe! Dešavalo se, verovali ili ne, da me neko pozove da predajem o tim ciljnim grupama u online okruženju i ja na tim predavanjima tako napričam nešto malo o nekim osnovnim ciljnim grupama i onda kažem toj nekoj publici koja me trpi: Vi već poznajete sve ciljne grupe koje postoje na ovom tržištu, već poznajete odlično svaki tip potrošača ovde, samo treba malo da razmislite. I to je sva istina.

Sigurno imate komšiju koji je preduzetnik, ili srednjoškolac, ili radi u toplani (radnička klasa), ili komšinicu koja je mlada mama, ili frizer (uslužne delatnosti), ili penzionerka, ili… razumeli ste. Ako želite detaljno da istražite neku ciljnu grupu, provedite petnaestak minuta u razgovoru sa predstavnikom te ciljne grupe u vašem okruženju, bacite pogled u njihovu korpu u samoposluzi i pokušajte na još 15 minuta da se stavite na njihovo mesto.

Oni koji su kreirali ovu integrisanu kampanju za Golf, koja bi trebalo da bude i interaktivna, su izgleda uradili baš to. Shvatili su i da ljudi generalno, bez obzira na ciljnu grupu kojoj pripadaju, ne vole kad ih brandovi smaraju gomilom teksta, raznim bojama, flash banerima, pop-upovima i slično. Rezultat tog neverovatno retkog truda jesu, za početak, bilbordi koji su ciljani, sa jednom jedinom slikom kvalitetnog proizvoda na beloj pozadini, logoom branda, napomenom da se dobija „4 godine garancije“ za taj kvalitetan proizvod i jednom kratkom mikro-lokalizovanom rečenicom.
It’s not rocket science. Kad vam plavuša kaže.

3. Integrisano i interaktivno?

Primetili ste da sam par puta rekla da je kampanja integrisana i interaktivnog karaktera? E tu nalećemo na ono „savršeno osmišljeno, ali slaba realizacija“. Da se razumemo, mislim da je slaba realizacija u odnosu na ogroman potencijal i odlično osmišljavanje. Ova kampanja ima sve odlike jedne jake viralne kampanje. Da, viralno može da se osmisli, da se kreira i da se kupi. Viralno se nekad dešava samo od sebe, ali može itekako i da se kupi. Samo zahteva puno novca i još više rada.
Dakle, šta ovde ne štima? Pre petnaestak dana, pojavio se serijal objava o ovoj kampanji, u kojima se potrošači pozivaju da se pridruže kampanji i da osmisle svoj slogan za Golf kampanju. Za ove potrebe kreirana je i Facebook aplikacija koja je sigurno koštala nekoliko hiljada eura i koju neko mora i da prati i održava, to jest da rad monitoring iste Facebook fan stranice na kojoj se aplikacija i još mnogo toga nalazi. U tom čuču leži grm, a u grmu – online Golf kampanja. Iz tog grma je prilično slaba vidljivost ovog dela kampanje, a ovaj deo kampanje je izgleda baš kritičan da bi cela priča donela očekivane i očigledno planirane rezultate. O viralnom efektu, koji je sasvim moguć, ne možemo ni da govorimo u ovom trenutku jer ovakvom implementacijom na mrežama, kampanja je pod pretnjom da zamre načisto pre nego što je zaista i krenula.

Pa da podgledamo i taj grm, odnosno…

Problemi:

Konkretan problem prvi:

Pored očitog razmišljanja, pažnje i istraživanja koje su posvećene osmišljavanju i lokalizaciji kampanje, oni koji vode ovu priču su rešili da pošalju jednu standardno prilično nezanimljivu objavu medijima i blogerima. Ta ista objava se u identičnom obliku i sa identičnim fotkama pojavila u online medijima. Da se razumemo, većina online portala, blogera i slično će svašta nešto objaviti ili 1) zato što im taj sadržaj puni stranice i dovodi neku dodatnu posetu ili 2) jer ih poznajete. Isto važi i za tradicionalne offline medije. No, to ne znači da objave za medije ne treba napisati bolje, tj. prilagoditi svakom mediju kojem šaljete objavu i dati objavi naslov i sadržaj koji bar liči na vest, kako bi čitaoci zaista pročitali tu objavu, a ne samo pomenuti mediji objavili. Uspešna objava je čitana objava, objava koja donosi reakciju, a ne x puta objavljena objava.

Ostaje pitanje: zašto i objave za medije nisu „mikro-lokalizovane“, tj. prilagođeni mediju i publici, kao bilbordi?

Konkretan problem drugi:

Ok, pojavilo se sijaset identičnih tekstova i većina je na identičan način na kraju teksta objavila i link ka Facebook stranici koja je deo ove kampanje. Ta Facebook fan stranica, koju sada ovde neću linkovati iz prostog razloga što nisam plaćena da reklamiram tu stranicu, ali je možete iskopati prateći par linkove iz ovog članka, pokrenuta je 18. jula ove godine i ima čitavih 580 fanova u trenutku pisanja ovog članka. Ta cifra ne bi bila loša uopšte da nije u pitanju sama ideja i srž ove kampanje, kao i uložen broj sati i, pretpostavljam novca, te i broj postignutih objava o kampanji. Očito je da je želja ove kampanje da se postigne viralni(ji) efekat, a to je već trebalo da se desi. Da je obična kampanja u pitanju, koja zahteva nešto manje novca i vremena, onda bi ovo bili sasvim normalni rezultati. No, nije sve u broju fanova. Štaviše, broj fanova uopšte nije bitan. Osim ako nije pokušaj viralne kampanje u pitanju ili kampanja u koju je utrošeno puno novca, pa se očekuju i veći rezultati.

Ostaje pitanje: Zašto nisu kreirani i pušteni ciljani Facebook ili kontekstualni oglasi za ovu kampanju kao što su bilboardi precizno pozicionirani?

Konkretan problem treći:

Naglašavam, nije sve u broju fanova. Ne, ostaje da je najbitnije da su fanovi ciljani i da su aktivni. A tu nalećemo na drugi problem: na istoj Facebook fan stranici, taj koji je održava je postavio gomile i gomile fotki, u paketima, jedan album za drugim. Time je uspeo da utroši 163 visoko-kvalitenih i skupih profesionalnih fotografija u samo jednom danu i to dan posle aktiviranja Facebook fan stranice kada i nije imao baš neku publiku koja će to videti. Naravno, te fotke ostaju u albumima na stranici i svaki fan može u bilo kom trenutku da ode da ih pogleda. Ipak, ova količina materijala, ili bar svih 13 albuma koliko ih ima, mogli su da se razvuku na duži period, da privuku više zainteresovanih fanova, da podstaknu više sharinga i prosto da dobiju klijentu veću pažnju, a i da uštede onome ko stranicu vodi puno vremena u traženju novog materijala za postavljanje.

Ostaje pitanje: zašto nije Facebook stranica jednostavno uređena kao što su bilbordi jednstavnog dizajna?

Konkretan problem četvrti:

I za kraj, na gore analiziranoj Facebook fan stranici niko ne odgovara potrošačima po 2-3 dana. Na samom početku na nečiju ponudu da pomogne u promociji stranice, admin stranice je odgovorio potvrdno, nekoliko postova fanova je admin „like-ovao“ i to bi bilo to. Admin ove stranice postavlja video i druge linkove u nasumična vremena svakog dana, osim vikendom (kada ljudi najviše imaju vremena da vise po netu i traže koji će auto da kupe…), dešava se i da komentariše na sopstveni link, ali nikoga nema da odgovori fanovima na pitanja u real-timeu, čemu ovakvi kanali i služe. Da je fan mislio da će čekati 3 dana na odgovor, ne bi tu ni postavljao pitanje. Da se razumemo, niko ne voli da dolazi redovno u kafić gde čeka konobara po pola sata. Usluga Volkswagena na mrežama bi trebalo da bude ravna njihovom renomeu na tržištu.

Ostaje pitanje: Od kada interaktivno (a sami su u objavama naglasili da je interaktivna kampanja u pitanju) znači „Javite se vi nama i pratite nas, a mi ćemo se vama javiti kad stignemo?“

Zaključak

Ostajem pri tome da me je koncept kampanje oduševio. Bilbordi su pravo osveženje po Beogradu i celoj Srbiji, bilo je krajnje vreme da nas neko razbudi jednostavnim i simpatičnim pristupom, da odmorimo oči od raznobojnog i prenatrpanog kiča koji obično krasi naše puteve i ulice. No… ostajem i razočarana još jednom slabom primenom interaktivne kampanje na društvenim mrežama u Srbiji. Časnom sudu marketara i PRovaca našeg nam regiona dostavljam ovaj kratak case study kao dokaz da su i potrošači i kompanije sasvim spremni za društvene mreže, kao i da je još pod znakom pitanja da li su agencije za to sposobne. Na vama je da sudite.